Kralj Tvrtko je shvatio značaj ovog položaja i hteo je da se dovoljno spremi za svaki slučaj. Već u decembru 1382. njegovi su ljudi pokušavali neke političke pregovore sa Dubrovnikom, ali nisu naišli na povoljan odziv. Dubrovački hroničari pričaju, da je kralj tada tražio od Republike jednog čoveka, koji bi bio vrhovni nadzornik svih njegovih gradova i tvrđava. Radilo se sigurno o nekom dobrom poznavaocu tvrđavne tehnike, vrlo lepo razvijene u Dubrovniku. Dubrovčani, koji su videli da se kralj sprema na neku veću borbu, nisu smeli da pristanu na tu ponudu. Oni su se ozbiljno bojali da bosanski kralj, koji je bio jaka ličnost, ne ugrozi njihove slobode i ne preduzme kakvu akciju. S toga su čak dali inicijativu, da se stvori odbranbeni savez dalmatinskih gradova, uperen u glavnom protiv Tvrtka. Ti njihovi postupci izazvali su kraljeve privredne sankcije i ponovo veoma zategnute odnose. Kao prirodnog saveznika Tvrtko je gledao Mlečane. Od njih je tražio prve brodove za svoju malu flotu i dobio je 1383. god. kao admirala, s odobrenjem vlade, Mlečanina Nikolu Baseja, jedan potpuno opremljen brod i dozvolu da mu se u njihovu arsenalu naprave još dve lađe. Iste godine, 30. jula, kralj je sa svojim naslednicima dobio kao priznanje, mletačko građanstvo.

Tvrtkove veze sa Mlecima i spremanje bosanske flote beše naročito uznemirilo Dubrovačku Republiku, pa i sam mađarski dvor. Ovaj je o tom nesumnjivo bio obavešten od dalmatinskog bana, a možda i od Dubrovčana, koji su vrlo verovatno stvar prikazivali ozbiljnom i opasnom i određenom sigurno protiv mađarskih interesa. Mađarska, u kojoj su već izbijali ustanci i gde su ljudi na dosta strana bili nakostrešeni i gotovi na borbu, nije mogla ostati nezabrinuta radi držanja bosanskog kralja. S toga poslanici kraljice Marije prebacuju Mletačkoj Republici, što pomaže oružanje Tvrtkovo i oprema lađe za njegovu flotu.

Na osnovu danas poznatih izvora ne može se tačno reći da li je i u koliko je Tvrtko lično imao učešća u prvim mađarskim neredima. Lajoš je nekad iskoristio njegovu mladost i uzeo mu Hum; ne bi sad, s toga, bilo nikakvo čudo, da Tvrtko iskoristi mladost njegove kćeri i oduzme nešto od mađarskog poseda. Njegovo oružanje 1382.-1384. god. dolazilo je dobrim delom radi toga, što se spremao s jedne strane na borbe s Balšićima, a još više za akciju u Dalmaciji. Mi ne znamo danas pouzdano, radi čega se vranski prior, Ivan Paližna, odmetnuo od mađarske kraljice i nećemo s toga početak njegova pokreta dovoditi u vezu s agitacijom kralja Tvrtka, po što to ničim ne možemo utvrditi. Ali je nesumnjivo, da je Tvrtku, kad je čuo za taj pokret, došla želja da ga iskoristi za svoje jačanje. Njegova poslanstva i poruke Mletačkoj Republici 1383. god. išla su za tim, da tamo nađe potpore za svaki mogući slučaj budućnosti. Kod izvesnih dalmatinskih gradova opazilo se još u jesen 1382., da se boje koliko Mletaka, toliko i Tvrtka; a u daljem nizu događaja ta je bojazan postojala sve veća. Mleci su jedno vreme bili pripravni da stupe u ozbiljne pregovore o savezu s Mađarima, u leto 1383., ali su od tog odustali, kad su dobili sigurne poruke, da kralj Tvrtko ima svoje neke planove i da bi, možda, u skoro vreme trebalo doći s njim do sukoba. Oprezni, Mleci s toga napuštaju pregovore s Mađarima, a Tvrtka pomažu sa zadnjom namerom, da se, u borbi između njega i Mađara, posredno osvete ovim drugima za nedavno neprijateljstvo, a i da se sami okoriste.

Nema sumnje, da je Ivan Paližna, rešen na borbu protiv Mađara, potražio pomoći u suseda i da je stupio u veze s Tvrtkom. Može biti, da su mu vojna spremanja Tvrtkova davala nade, da može uspeti i hrabrila ga u otporu. Ali bosanski kralj nije mu poslao nikakve stvarnije pomoći i Paližna je u prvi mah pretrpeo poraz. 28. oktobra 1383. došla je Vrana u ruke kraljičinih ljudi. Da li se Paližna posle tog neuspeha sklonio kod Tvrtka ne znamo pouzdano, ali nije nemoguće. Za Tvrtkovo držanje, ne mnogo prijateljsko prema svojoj rodici i njenoj deci daju dovoljno primera uznemiravanja Spljeta od njegovih ljudi, vojna spremanja na kopnu i moru i ponašanje vojvode Vukca, koji je s Tvrtkovim znanjem prisvojio krajem 1384. grad Greben, nekadašnje dobro Vukoslavića (odnosno Stipanića), koje je bilo ustupljeno Mađarima. Na mađarskom dvoru učinilo se kao potrebno sprečiti takve slučajeve i spasti kraljevinu od težih udaraca sa te strane. S toga kraljice stupaju u neposredne pregovore s Tvrtkom. Palatin Nikola Gara, nekadašnji sused kraljev u Mačvi i saveznik protiv župana Nikole, posle čak i kum Tvrtkov, beše uzeo na se, da se nagodi s kraljem. Radi toga je došao u Bosnu, kralju na noge. Mađari su ponudili kralju Kotor i okolinu, ali pod uvetom da ga dobiju kao sigurna prijatelja. Tvrtko je na to pristao i 28. marta 1385. dao je o tom i pismenu potvrdu.

Kad su Mlečani dobili vest o tom, da je postignut sporazum između Tvrtka i Gare i da je kraljica pristala da ustupi Kotor, odlučili su oni 20. jula 1385., da upute Tvrtku jednog svog čoveka koji bi izradio kod kralja povelju, da njihovi trgovci uživaju i dalje sva ona prava i slobode, koje su imali dotle. U Sutjesi, u svom kraljevskom dvoru, odobrio je Tvrtko 23. avgusta molbe Mlečana. U tom njegovom pismu on kaže, da je samo "dei gratia rex Rassie, Bossine, Maritimarumque parcium," a da je Kotor "večno" dobio ,per gratiam largiflue dei disposicionis et preclarissimo sororis nostre domine regine Ungarie.’ O nekom njegovom vazalskom odnosu prema kraljici nema, kako se vidi, ni reči. Po našem uverenju, ovo mutno doba iza smrti Lajoševe bilo je vreme, kad je Tvrtko definitivno postao samostalan vladar. Izvesne poteze samostalne političke akcije on je pravio i pre toga; – Tvrtko je, uopšte, bio priroda svoje volje i uvek je težio da svoje poslove sređuje sam; – ali definitivnu odluku, da istupi kao samostalan vladar, kao kralj ravan mađarskom, on je doneo onda, kad nije bilo nekakve opasnosti, da mu to Mađari mogu osporavati. Taj prekid nije ni ovog puta bio grub; gornje izjave, koje je dao Nikoli Gari kazuju jasno, da je Tvrtko još uvek imao izvesnih obzira, svejedno da li su oni bili više političke ili tobože srodničke prirode.

Između Tvrtka i Balšića nisu nikad bili srdačni odnosi. Kao dva neposredna suseda izvesnih oblasti, koje su u opštem raspadanju srpske države bile ostale bez gospodara, oni su se javljali kao takmaci za dobit i vrlo su brzo došli u sukob. U vremenu od 1375-1377. između njih je postojao spor o posed oblasti Trebinja, Dračevice i Konavlja, koji se pooštrio naročito od onog vremena, kad je Tvrtko počeo da pokazuje nesumnjiv interes za Kotor. Balšići su držali, da su oni i po starim vezama i po svom geografskom položaju, kao zetski gospodari, svakako preči naslednici kotorske oblasti nego bosanski kralj i bili su spremni, da to svoje uverenje brane i oružjem. Sad, kad je Kotor doista došao pod Tvrtkovu vlast, bilo je jasno, da će se odnosi pogoršati još više.