Istorija

Istorija Srpskog naroda

Ujedinjenje

 

Odlučan obrt u držanju mnogih Hrvata i Slovenaca u Austro-Ugarskoj Monarhiji doneo je Krfski pakt. Taj pakt, sklopljen 7/20 jula 1917. između srpske vlade i Jugoslovenskog Odbora na Krfu, predviđao je stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao nezavisne ustavne i parlamentarne monarhije pod dinastijom Karađorđevića, sa jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom. I tu je polazna tačka bila, da je "naš troimeni narod jedan isti po krvi, po jeziku govornom i pisanom, po osećanjima svoga jedinstva, po kontinuitetu i celini teritorije, na kojoj nepodvojeno živi, i po zajedničkim životnim interesima svoga nacionalnoga opstanka i svestranoga razvitka svoga moralnoga i materijalnog života." Novi ustav za celu državu imala je doneti Ustavotvorna skupština. Ovaj program, na koji je pristala srpska kruna i srpska vlada i koji su prihvatali hrvatski rodoljubi, istina bez formalnog mandata od svog naroda, bio je doista osnova koja je mogla naći odziva u narodu. Najveći deo intelektualaca pozdravio je s radošću i u zemljama Austro-Ugarske Monarhije, kao i van nje. I od nje je očekivao, s puno iskrenog radovanja, bolju budućnost za ceo naš narod.

Kada je krajem 1917. godine, drugi dan Božića, Vudrov Vilson, pretsednik Severnoameričke Unije, izneo četrnaest tačaka, koje je smatrao kao osnovu mira među narodima, on se u dve tačke dotakao i našeg pitanja. U desetoj izražavala se želja, da se narodima Austro-Ugarske dade mogućnost za autonoman razvitak, a u jedanaestoj kazivalo se, da treba vaspostaviti Srbiju i Crnu Goru i dati Srbiji slobodan izlaz na more. Dan pre toga pretsednik engleske vlade, Lojd Džordž, u želji da odvoji Austriju od Nemačke, izneo je neku vrstu sugestije, da se austro-ugarsko pitanje reši na taj način, što bi se dala autonomija tamošnjim "potlačenim" narodima. Lojd Džordž je naročito bio pod uticajem talijanskog poraza kod Kaporeta u jesen 1917. god. i ruskog popuštanja za vreme revolucije i u Brest Litovsku. "Saveznici su se već nalazili u gorem položaju u poređenju s centralnim silama. Poraz Italije povećao je tu razliku u opasnoj meri." Tako kaže on sam u svojim Ratnim memoarima. Ti govori izazvali su kod Jugoslovena vrlo neprijatno iznenađenje i veliku zabrinutost. Po njima, cela dotadašnja borba, sa tolikim žrtvama, mogla je ostati uzaludna. Prisiljena da momentalno primi te uslove Austrija ih je kasnije mogla odbaciti; a ako se sad izvuče čitava iz ovog strahovitog loma veliko je pitanje da li će se i kad će se dati opet prilika, da se naši ljudi otresu njezinih veza. Jugoslovenski Odbor protestovao je s toga 29. decembra protiv Džordžova govora tražeći ne autonomiju nego potpuno oslobođenje. U Zagrebu je povodom toga 17. februara 1918. sazvan zbor svih viđenih i nezatvorenih jugoslovenskih političara. Na nj tad nisu došli pretstavnici Srpskohrvatske Koalicije, koja je držala vlast u zemlji i koja se bojala da ne izazove reakciju vojničkih elemenata, dolazak na vlast frankovaca i novo gonjenje Srba. Policija je prvi dan rasturila sastanak, ali ga je posle, na posredovanje uglednih članova Koalicije, dozvolila, ali kao privatan sastanak u stanu lekara dra Ante Pavelića, tada pretsednika Starčevićeve stranke prava. Tada je donesena odluka, da se izvede koncentracija svih narodnih snaga, "koje, stojeći na stanovištu narodnoga jedinstva i oslanjajući se na načelo narodnoga samoopredeljenja, zahtevaju da se stvori nacionalna, nezavisna i na demokratskim principima sagrađena država Slovenaca, Hrvata i Srba." U to doba, pod habzburškom vlašću, više se doista nije moglo reći. I takva izjava bila je zaplenjena. U njoj je jasna razlika prema onom što je sadržavala Majska Deklaracija: u njoj se ni jednom rečju ne pominje okvir ni odnos prema dinastiji, a, iako je donesena u Zagrebu, u njoj nema pomena ni o hrvatskom državnom pravu. Na tom sastanku bilo je rešeno, da se pristupi i osnivanju Narodnog Veća.

Odmah potom pristupilo se osnivanju organizacija na osnovu Krfskoga pakta i ove februarske rezolucije. Ušlo se i u bliže veze sa Česima, koji su bili odlično obavešteni i koji su imali kanala na svima stranama. U maju, prilikom proslave Narodnog Divadla, došlo je u Pragu do neopisivih slovenskih manifestacija, što je dalo razloga policiji da učesnike natera na napuštanje češke prestonice. Na sve su strane stvarane tajne organizacije, pa čak i među vojnicima i mornarima. U Boki, u mornarici, izbi prava pobuna, koju su morali silom ugušiti. Počeše se buniti i razni garnizoni, kao u Kragujevcu i Šibeniku. Naročito se sistematski pomagalo bežanje iz vojske. "Zeleni kadar", to jest vojnici koji su se odmetli u goru, brojao je više stotina, a neki su tvrdili da ih je bilo i na hiljade. U Zagrebu su lekari vešto i dogovorno spasavali od vojne službe tuđinu svakog narodnog čoveka koji je uspeo da tamo dođe. Pomagali su i oficiri, Srbi i Hrvati. Zagreb je tad postao neka vrsta zbega i bratski je pomagao. Kad je krajem 1917. krenut Književni Jug, da okupi sve jugoslovenske čestite pisce, sva četiri njegova urednika bili su vojni begunci (N. Bartulović, I. Andrić, V. Ćorović i B. Mašić), a prva trojica tek su bila izišla iz tamnica. Sem malih izuzetaka sva je štampa bila orientisana jugoslovenski. Mlađi pisci demonstrativno su pisali ekavski, a u Književnom Jugu pojavila se davno neviđena i zabranjena ćirilica. Pisalo se u jasnim aluzijama, i skoro otvoreno. U pesmi Petru Preradoviću, u martu 1918., za vreme nemačke ofanzive na zapadu pevao je Danko Anđelinović:

Morao nas silnik sputati ko roba,
Da se tvoje slovo oćuti i shvati
I sad rječ je tvoja - snaga našeg doba:
"Za tuđinca nema ništa tuđa mati."
Mjesto cvjeća primi naših boli znake:
Krvav grumen zemlje naše otadžbine,
Tanane konopce, teške lisičine.

Primi vječni zalog vjere naše jake:
Zajedno smo prošli niz Kosovo novo,
Skupa ćemo poći i na Kumanovo!

U decembru 1917. pokrenut je u idejama Krfskog pakta novi dnevnik Glas Slovenaca, Hrvata i Srba. To sve nije moglo ostati nezapaženo od vlasti i od neprijateljske štampe. Beč je pokušao da taj polet parališe akcijom svojih ljudi u narodu, ali njihov glas nije bio od uticaja. Protiv nadbiskupa Štadlera otvoreno ustaju franjevci, koji prihvataju jugoslovensku ideju, mada je i među njima bilo vrlo neiskrenih ljudi (na pr. fra Didak Buntić). Mađari su pokušavali preko jednog dela muslimana da ožive misao o autonomiji Bosne, ali nisu ni tu naišli na povoljan odziv. Svet je predosećao kakav će biti završetak rata i nije hteo da se zaleće. U Beču i Pešti ni u poslednji čas nisu mogli da se reše i da nađu kakvu bilo formulu za jugoslovensko pitanje. Car Karlo je, pred sam kraj rata, uputio grofa Stevana Tisu da obiđe jugoslovenske zemlje i naročito da ode u Bosnu, da bi mu podneo izveštaj o stanju. Tisa je bio iznenađen raspoloženjem duhova. U Sarajevu, gde se nadao da bi mogao naći razumevanja za bliže veze sa Peštom, kakve su postojale ranije, kad su pravoslavni i muslimani vodili borbu za versko-prosvetnu autonomiju, on je naišao na zbijen front Srba i Hrvata. Oni čak nisu hteli ni pregovarati s njim drukčije nego zajednički. Razdražen, Tisa je bio izgubio prisebnost, počeo udarati rukom o sto, i vikati: "Dobro, mi možemo propasti, ali ćemo još uvek imati toliko snage da vas smrvimo". "Vi se nadate nečem od Srbije?" govorio je, ne predušujući. "A znate li, da će ta Srbija biti upravo tolika, da je Bugarska uvek mogne pojesti za doručak!" Prisutni su mu na to okrenuli leđa i izašli iz sobe.

Iznurena, sa napregnutom snagom preko svoje moći, dobrim delom izgladnela i ogolela, Austrija nije ni mogla ni smela ući i u petu zimu rata. Svet je gunđao glasno. Primer ruske revolucije delovao je u narodu i plašio vlastodršce. Bečka vlada uputila je javni poziv za mir već 1. septembra. Povodom toga poziva odgovorili su pretstavnici organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca, da Beč nema više prava govoriti u njihovo ime. Oni su tražili da o svojoj sudbini odlučuju sami. Posle proboja solunskog fronta njihov glas je postajao odlučniji. Videlo se da centralne sile posrću. Dizali su glave već i oni koji su bili malodušni; počeli su prilaziti narodnim borcima i oni, koji su im na početku rata bili neprijatelji. Već 22. septembra stvoreno je u Zagrebu Narodno Veće, u koje su ušli pretstavnici svih stranaka sem frankovaca, kao i pretstavnici svih narodnih političkih organizacija. Osnovna tačka programa Narodnog Veća bila je: ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca u svoju slobodnu državu. Za pretsednika Veća bio je izabran dr Anton Korošec, a za potpredsednika Svetozar Pribićević i dr Ante Pavelić. Od Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji Pribićević je tada bio nesumnjivo najača i najpopularnija politička ličnost. On je bio jedan od tvoraca i vođa Srpskohrvatske Koalicije; njegov nacionalni program bio je jasan i uvek čist. Dva mu brata, Valerijan i Adam, stradala su u Zagrebu 1908. god., kada je ban Rauh počeo hajku na Srbe i kad je otvorio veliki veleizdajnički proces protiv njih; a treći njegov brat, Milan, jedan od tvoraca Narodne Odbrane, nalazio se kao aktivni potpukovnik i borac u srpskoj vojsci. Pribićević je vodio stvari tako, da svi Srbi iz bivše Austro-Ugarske pomognu stav jugoslovenski orientisanih Hrvata i Slovenaca, pa da, tako združeni, sa velikom moralnom snagom izvedu delo narodnog ujedinjenja i stvore moćnu Jugoslaviju. Takvu politiku želeo je lično i regent Aleksandar i slao je u tom smislu i poruke Pribićeviću. S tom misijom došao je u Zagreb i Milan Pribićević i dva srpska generalštabna potpukovnika. Ali je protiv te politike bilo i opozicije. Jedan deo Srba nije hteo ujedinjenje sa Srbijom preko Zagreba, nego neposredno. Srbi iz Vojvodine tako su i učinili 12. novembra, a isto tako i narodni zbor Bosanske Krajine u Banjoj Luci. U tom smislu delovali su u narodu i izvesni izaslanici radikalne stranke pozivajući se na poruke Nikole Pašića. Pašić je doista želeo da se najpre izvrši ujedinjenje Srba i da se tačno obeleži šta pripada Srbima, pa da toj srpskoj državi pristupe i Hrvati i Slovenci. On nije bio protivnik ujedinjenja, ali je hteo da osigura srpski posed. U narodu se već od ranije nešto znalo, da između Pašića i Jugoslovenskog Odbora nema pune saglasnosti, a u ovo vreme o tom su se širili tendenciozni glasovi sa obe strane.

Za to vreme Austro-Ugarska je pucala. Car Karlo uputio je 3/16. oktobra manifest narodu kazujući da se njegova carevina pretvara u saveznu državu. Hteo je da u poslednji čas ispuni stare želje Slovena i spase državu na taj način. Ali, vezan prema Mađarima, i slab, on je naglašavao u isti mah, da će celokupnost zemalja ugarske krune ostati netaknuta. To znači, da Hrvatska ostaje i dalje u vezi s Ugarskom i da od rešavanja jugoslovenskog pitanja nema ništa. Narodno Veće odgovorilo je na taj carev manifest 6. oktobra da ga ne prima i da ono preuzima vođenje narodne politike. A vodiće je tako, da se stvori slobodna država Srba i Hrvata "bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive." Po svakom shvatanju to je bila čista "veleizdaja" prema habzburškoj kruni, kidanje svih veza i okova. Za mnogo nevinije stvari plaćalo se ranije glavom. Ali ovog puta očerupani crni orao nije mogao ni da zaleprša krilima, a kamo li da klikne i pođe po plen. Iz njegovih kandži ispao je najpre mač, a za njim i kruna.