Istorija Istorija Srpskog naroda Turski zamah
|
U turskoj državi muslimani su bili povlašćeni kao
vladajuća vera, ali nisu bili gonjeni ni hrišćani. Naprotiv. Sultan
je priznao samoupravu Svete Gore i nije dirao tamošnje manastire. Kad
su osvojili Maćedoniju i južne hrišćanske zemlje Turci su, istina, poseli
manastirske metohe i predali ih sultanu, ali ih je ovaj, sa svoje strane,
"darovao" vizantiskom caru. Čak se priča, da je Selim I pokazivao
naročitu milost prema manastiru Ksiropotamu, jer da su mu manastirski
zaštitnici, Četrdeset Mučenika, pomagali pri osvajanju Egipta. Zadržana
je i Vaseljenska Patrijaršija u Carigradu. Sam je sultan lično dao investituru
patriarhu Genadiju II, pozivajući se tom prilikom, u prisustvu svojih
velikodostojnika, na Svetu Trojicu i obećavajući punu zaštitu vere.
Bosanski franjevci pokazivali su tobožnju ahtnamu sultana Mehmeda II
datu fra Anđelu Zvizdoviću, kojom da je i njima bila obezbeđena verska
sloboda odmah po padu Bosne. Ahtnama nije autentična, ali je sigurno
da su franjevci doista ostali verski nesmetani, u koliko se nisu politički
zamerali. Do danas još nije raščišćeno pitanje zašto je bila ukinuta
srpska patriaršija posle propasti despotovine, ali da srpska crkva nije
bila ugrožena to se sigurno zna. Sultanija Mara, za koju jedan naš letopis
beleži, da je sultan Mehmed "ljubljaše i poštovaše" kao "prisnu
svoju majku", bila je pomagač svih balkanskih pravoslavaca, Srba,
Bugara i Svetogoraca. Za njenu pomoć i savet obraćali su se i katolički
Dubrovčani. Ona je bila i ostala pravoslavna i kao žena Murata II i
kao maćeha Mehmeda II. Njenim zauzimanjem prenesene su mošti Sv. Jovana
Rilskog iz Trnova u Rilu 1469. god. Njen uticaj u samom Carigradu bio
je veoma velik. Za njenog vremena, i svakako pod njenim uticajem, došla
su, prvi i poslednji put, za veseljenske patriarhe dva Srbina, Rafailo
(1475.) i Nifon (1486.), a na to mesto ona je dovela i svog ispovednika,
plovdivskog mitropolita Dionisija (1467.). U Ježevu, kod Sera, imala
je svoj pravi dvor, u kom je i umrla (+1487.). Veliko je pitanje zašto
ni ona, s tim tolikim uticajem, nije uspela da obnovi pećku patriaršiju.
Turci iz početka nisu mnogo nagonili naš svet da prima islam. Ostavljali su ljudima da se, s obzirom na prednosti koje daje nova vera, sami opredele. Za Ahmet-pašu Hercegovića i Skender-pašu Crnojevića nema nikakvih dokaza, da su silom primili islam; pre izgleda, da su to učinili iz prkosa i računa. Jedan naš pisar iz 1509. god. pošteno priznaje, kako "mnogi, nemučeni ni od kog, otstupiše od pravoslavlja i pristaše njihovoj veri... gledajući njihovo množenje i velikoslavlje." U XV-XVI veku tih je preveravanja bilo naročito mnogo u Bosni kod tamošnje vlastele, a i kod puka. Protivnici Mađara i politike naslanjanja na njih, koji su ih godinama gonili u ime vere, a stvarno radi svojih političkih interesa; vekovima naterivani da silom menjaju veru i da u njoj gledaju ne stvar uverenja, nego političku taktiku, mnogi ljudi u Bosni nisu u preveravanju gledali ništa neobično. Smatrali su to kao potrebu momenta i kao jednu vrstu političkog opredeljenja. U toliko više, što su ih i sami Turci podržavali donekle u tom uverenju, ostavljajući im njihove posede i pokazujući prema njima izvesna obzira. Kao ni prema jednoj drugoj oblasti Turci su prema Bosni vodili posebnu politiku, i to očevidno s namerom da u zemlji pojačaju opoziciju protiv Mađara i da u domaćem stanovništvu dobiju iskrene saradnike protiv njih. U Srbiji se većina nije mogla zadobiti za turkofilsku politiku; u Bosni, međutim, to se činilo moguće. S toga sultani i postavljaju u XV i početkom XVI veka za tamošnje namesnike sve naše ljude: Skender-bega Mihailovića, Sinan-pašu Borovinića, Mehmed-bega Obrenovića, Skender-bega Vraneševića, Mustafa-bega Borojevića i dr. Velik deo bosanskog plemstva primio je islam, a manji se deo iselio. U rogatičkom srezu postoji i danas muslimansko selo Brankovići, čiji je jedan predak, Mahmut Branković u XV veku poginuo "na boju despotovu" i bio sahranjen na Petrovu Polju. Na njegovom ćirilicom pisanom grobnom nišanu nalazi se lav u grbu, poznat i u pravoslavnoj liniji despotske kuće Brankovića. Ljubovići, Predojevići, Filipovići, Sokolovići, Sijerčići i dr. kazuju jasno imenom svoje poreklo. Mnoge od poislamljenih porodica znaju svoje porodične veze, kao n. pr. Opijači u Dubravama koji potiču od Miloradovića-Hrabrena, Bašagići od Vukomanovića, Rizvanbegovići od Vukasovića, ali poneki se hvale i onim što ne mogu dokazati, kao, na pr., Kulenovići koji tvrde da su od loze baš Kulina bana. Turci se ne samo nisu trudili da taj naš svet turciziraju, nego su stolećima puštali da žive po svom starom načinu. U mnogo naših krajeva čak ni islamsko verske vlasti nisu ometale svetkovanje i kult izvesnih hrišćanskih, a u Bosni naročito pravoslavnih praznika. Đurđev-dan svetkuju muslimani ponegde još i sada (ja sam, na pr., gledao 1911 i 12. god. vrlo živ Đurđevdanski muslimanski uranak u Sarajevu), Sv. Iliju, Sv. Prokopija, Mitrov-dan. U Brezi kod Visokog na dan Sv. Ilije same su hodže s narodom pre podne izvodile tradicionalnu dovu. Za tog sveca oni kažu, da je do podne Ilija, a po podne Alija. Živ je još uvek kult izvesnih svetitelja, s posećivanjem njihovih kultnih mesta, kao Sv. Ane u Prizrenu, ili Čajničke Krasnice ili Gospe od Olova. Održavaju se običaji šišanog kumstva i čak pobratimstva između hrišćana i muslimana. Jezik je ostao kod svih poislamljenih Srba potpuno naš, samo je u rečniku dobio izvestan broj turcizama kao prirodno nasleđe vekovnih kulturnih, privrednih, administrativnih i drugih veza i odnosa. |